Ako radite s klijentima, vodite timove ili pokušavate izgraditi bilo kakav posao u digitalnom svijetu, vjerovatno ste već naučili jednu važnu lekciju: sve je “hitno”, dok ne pogledate malo dublje.
U mojoj karijeri, bilo je nebrojeno situacija gdje su mailovi, Slack poruke i hitni sastanci dolazili brzinom koju bi pozavidjela i hitna pomoć. Sve je bilo za “jučer”, sve je bilo “vrlo važno” – dok ne shvatite da hitnoća često nije stvar stvarne potrebe, nego loše organizacije i paničnog hvatanja za slamku.
Panika nije prioritet. Nikada nije bila.
S vremenom sam naučila razlikovati.
Panika je emocionalni odgovor. Prioritet je strateški izbor.
Panične poruke najčešće dolaze kad neko ne planira unaprijed, ne prati procese i odjednom se sjeti da treba “samo još jednu sitnicu” – koja, naravno, treba biti gotova odmah.
Prioriteti se planiraju, komuniciraju na vrijeme i dolaze uz razumijevanje da nismo svi na dugmetu, spremni da uskočimo svaki put kad neko panično pritisne “send”.
Ne postoji “hitno” koje je 6 dana ležalo u inboxu.
Naučila sam na vlastitoj koži: kad neko pošalje zahtjev koji je mogao biti poslan prije sedam dana, a sada očekuje ekspresnu reakciju – to nije moj hitan zadatak. To je njihova loša organizacija.
I svaki put kad sam popuštala toj dinamici, završavala sam iscrpljena, uz osjećaj da tuđa nespremnost jede moj fokus, moj raspored, pa na kraju i moj entuzijazam za posao.
Kako sam naučila da razlikujem paniku od stvarnih prioriteta?
Vrlo jednostavno.
Postavila sam sebi nekoliko pitanja svaki put kad stigne novo “hitno”:
-
Je li stvarno važno ili samo loše isplanirano?
-
Postoji li realna posljedica ako se ovo ne riješi odmah?
-
Dolazi li ovakva komunikacija od osobe koja stalno pravi haos?
Ako su odgovori upućivali na emocionalni haos, a ne na stratešku potrebu – znala sam da imam pravo reći “ne sada” ili predložiti novi realan rok.
Postavljanje granica: najteža lekcija koju sam naučila.
Ne, nije uvijek lako.
Pogotovo ako si neko ko voli završavati stvari, ko voli pomagati i ko ima osjećaj odgovornosti za sve oko sebe.
Ali, s vremenom shvatiš – spašavajući tuđe planove u zadnjem trenutku, zapostavljaš svoje.
Postavljanje granica nije nepristojno.
Nije drskost.
To je znak da poštuješ svoj rad, svoje vrijeme, i svoje zdravlje.
Danas jasno kažem:
-
“Mogu preuzeti, ali uz novi rok.”
-
“Ovo sada nije moguće, hajde da dogovorimo realan termin.”
-
“Prioriteti su već postavljeni, mogu ovo dodati na listu čim završim postojeće obaveze.”
I znate šta? Dobri klijenti to razumiju. A oni koji ne razumiju – ionako nisu pravi partneri za ozbiljan rad. Uspješno poslovanje ne podrazumijeva da rješavamo sve što se predstavi kao “urgentno”.
Podrazumijeva jasno prepoznavanje šta zaista nosi vrijednost – i sposobnost da bez grižnje savjesti kažemo “ne” svemu što to nije.
Ako nešto zaista vrijedi – najčešće neće doći upakovano u paniku.
Last modified: 25/04/2025
