Povećanje minimalne plate na 1.000 KM zvuči kao sjajna vijest, zar ne? Ali hajde da na trenutak ostavimo po strani politički marketing i dublje se zagledamo u ovu odluku. Da li je ovo korak ka ekonomskom razvoju, ili smo, kao i mnogo puta do sada, samo pokrili jednu rupu kopanjem druge? Kao ekonomista i programer, naučena sam da razmišljam logično i postavljam prava pitanja. Pa da krenemo.
1. Kome ovo zaista koristi?
Radnicima? Poslodavcima? Državi? Na prvu, radnici su ti koji “dobijaju”, ali to je iluzija. Minimalna plata od 1.000 KM možda zvuči bolje nego 800, ali šta je s ukupnim troškovima? Poslodavac plaća bruto, država uzima svoje, a radnik na kraju ima jedva nešto više nego ranije. I sve to pod uslovom da zadrži posao, jer mnogi poslodavci ovaj “poklon” jednostavno neće moći da izdrže.
2. Poslodavci kao kolateralna šteta
Svi vole pričati o radnicima, ali rijetko ko spomene male poslodavce. Veliki igrači će ovu promjenu preživjeti. Njihovi Excel fajlovi su već pripremljeni, a profitna margina je i dalje netaknuta. Ali šta ćemo s mikro i malim biznisima? Šta s preduzetnicima koji balansiraju između nule i opstanka? Njih niko ne pita kako će platiti nove troškove. Što je najgore, ovi ljudi često zapošljavaju upravo one radnike na minimalcu, a sada će ih biti primorani otpustiti. Gdje je tu logika?
3. Efekti na tržište rada
Studenti, pripravnici, mladi koji traže priliku – gdje je njihov prostor u ovakvoj ekonomiji? Ko će zaposliti nekog ko nema iskustvo, a košta više nego ikada? Realnost je da će ih sve više završavati na birou, raditi “na crno” ili jednostavno otići preko granice. Gubimo generacije radnika dok se političari hvale odlukama koje “nikada nisu bile bolje za narod”. A narod? Pakuje kofere.
4. Inflacija: Tihi ubica plata
Veće plate su dobre – pod uslovom da prate rast produktivnosti. Ali kada povećate plate bez stvarnog rasta ekonomije, šta dobijete? Inflaciju. Cijene rastu jer poslodavci moraju nekako pokriti svoje troškove. Na kraju, oni koji su se nadali većem standardu završavaju u istom, ako ne i gorem položaju. A ko snosi odgovornost? Naravno, niko.
5. Rasterećenje koje ne dolazi
Da je ova odluka došla s jasnim planom smanjenja doprinosa, možda bismo svi mogli odahnuti. Ali gdje su te reforme? Gdje je podrška poslodavcima? Gdje su olakšice za male biznise? Ovako imamo situaciju gdje država ubire više, poslodavci trpe, a radnici – opet najviše ispaštaju.
6. Politika prije ekonomije
I ovo nije nikakva nova pojava. Odluke se donose s jednim ciljem – političkim poenima. I dok će se sljedeće godine političari hvaliti kako su “dali radnicima”, niko neće spomenuti zatvorene firme, izgubljena radna mjesta i inflaciju koja će pojesti sve te “dobitke”.
Reforma ili improvizacija?
Ekonomija nije pozornica za politički performans. Povećanje minimalne plate može biti dobra mjera – ali samo ako je dio šire reforme. Rasterećenje doprinosa, podsticaji za mala i srednja preduzeća, strategija za povećanje produktivnosti – to su ključni elementi koje moramo adresirati. Sve ostalo je samo gašenje požara, dok kuća i dalje gori.
Da se razumijemo: nisam protiv boljih plata. Ali ako mislite da je povećanje minimalne plate bez ikakvog plana za dugoročni razvoj stvarno rješenje, razmislite ponovo. Ekonomija nije mjesto za improvizaciju.
Nisam bila oduševljena ranije, a sad sam zabrinuta.
Last modified: 07/01/2025
