Kao da živimo u nekoj pustinjskoj oblasti umjesto u BiH koja je jedna od najbogatijih država sa prirodnom izvorskom vodom u Evropi.
Onako, uz razgovor sa ovim svojim ekonomskim čudom, došli smo do par zaključaka, a sama ideja da napišem i članak je isključivo iz želje da se neko malo više pozabavi sa ovom problematikom.
Zašto kupujemo uvoznu vodu i dajemo tolike milione van granica BiH kao da nam je ekonomija u cvijetnom periodu i narod u potpunosti financijski stabilan?
Ovaj fenomen se može gledati iz više uglova. Hajde da počnemo sa našim, domaćim “razlozima”:
- Degradacija kvaliteta domaćih proizvoda – naime nama je uobičajeno da je sve što je domaće “loše”. Ne gledamo koristi i prednosti domaćeg proizvoda ili usluge nego najčešće gledamo čije je to i da li je dio našeg konstitutivnog korpusa
- Neistinite ili poluistinite informacije – Najčešće kroz medije, ali i druge izvore informisanja, pa čak i od same vlade (nekih zvaničnika) dolaze nam informacije koje su u svojoj suštini običnom građaninu neprovjerljive te ih mi trebamo i moramo uzeti zdravo za gotovo kao apsolutnu istinu bez ikakvog kritičkog osvrta i mogućnosti da provjerimo njihovu istinitost. Već nekoliko godina se vodi kampanja o tome kako BiH voda nije dobra za piće, da je sumnjive kvalitete – počevši od vode u našim slavinama do vode koja se pakuje u BiH; čak i kada neki naši proizvođači dobijaju prestižne svjetske nagrade za kvalitet proizvoda pa tako i proizvođači vode u BiH – dovoljno je pet minuta negativne medijske priče da sve te nagrade odu u drugi plan
- Lažne priče o nelojalnoj konkurenciji – nakon što tržište izbombardujemo sa pričama o tome kako naši proizvodi i usluge nisu kvalitetni (za primjer uzimamo vodu) onda nastavljamo sa izmišljenim “cjenovnim ratom” u kojem zle sile Evropske unije i ostatka svijeta subvencioniraju milijadrama eura svoje proizvođače (konkretno – u BiH kruži priča da je R Hrvatska subvencionirala izvoznu cijenu vode za 40%), što je relativno laž;istina je da pojedine države subvencioniraju neke proizvođače i proizvode, no to su subvencije koje se mjere u procentima marže u prodaji tog proizvoda ili usluge, a to je skoro pa zanemarljivo.
Ima tu još mnogo da se kaže, ali smatram da je zanimljivije da se priča o domaćoj autokonkurenciji i samodestrukciji, a koje su zasnovane ne na principima tržišne ekonomije nego na principima političkog nacionalističkog i neetičnog spleta ponašanja domaće ponude, ali i potražnje.
1. Formiranje cijena
Nelojalnu konkurenciju na domaćem tržištu koja dolazi iz vana vrlo lako je u konačnici pobijediti takozvanom “nultom maržom”, odnosno gdje će domaći proizvođač ponuditi proizvod po cijeni koštanja bez dodatne marže samo da bi na takav način stekao kontrolu nad domaćim tržištem na način da bi kroz žrtvovanje vlastitog profita promovirao vlastiti proizvod, domaću proizvodnju i domaće tržište
2. Državna politika
Već smo gore pomenuli da određene države subvencioniraju svoje proizvođače. Najčešći oblik subvencioniranje je upravo smanjenje poreskih opterećenja u određenim granama proizvodnje prema proizvođaču. Nigdje ne postoji zapisano u kamenu da se takve mjere ne mogu primjeniti i na proizvode i usluge sa domaćeg tržišta, a ne samo na one koje su izvozno orijentisane. Ako bismo uzeli u obzir situaciju u kojoj bi se proizvođač vode u BiH ponašao u skladu sa etičkim kodeksom, a u isto vrijeme bi država, primjera radi, smanjila indirektne poreze za 5% (proizvodnja vode) i izdatke na platu i iz plate za radnike i proizvođače u istoj branši za, recimo, 7%. – imali bi mogućnost da uz trenutne cijene vode na tržištu imamo cijenu 12% nižu od svih ostalih uvoznih voda. Takvo rješenje može biti, ali i ne mora – trajnog karaktera, ali u svakom slučaju bi relaksirao domaćim proizvođačima poziciju na tržištu.
3. Nacionalizam
Na žalost, u kompleksnom sistemu kakav je BiH prizemni osjećaji i ideologije raznih “-izama” doprinose tome da se pojedini proizvodi pozicioniraju na tržištu isključivo iz subjektivnih razloga jer dolaze konkretno u našem slučaju iz Hrvatske ili Srbije, a naravno, ne zaboravimo ni Tursku i istok generalno. Nažalost, to su razlike koje se ne mogu regulisati nikakvim pozitivnim mjerama jer su subjektivne prirode i objektivno su pojedincu realan oportunitetni trošak, baziran na “pravilnom” izboru.
4. Rat marže
Proizvođači u BiH inkliniraju veoma visokim maržama u procesu prodaje proizvoda, ali i usluga. Iako smo učili da ponuda i potražnja formiraaju cijenu, odnosno takozvani cjenovni ekvilibrij; naša domaća ponuda ne prepoznaje takav mehanizam i najčešće marže bivaju kalkulisane na osnovu kreeditnih zaduženja i generalno dugovanja domaćih ponuđača prema trećim stranama, ali isto tako, i zbog žele domaćih proizvođača da njihov profit bude na nivou profita vodećih svjetskih proizvođača
5. Socialistički kapitalizam
Ovaj fenomen je jako teško izbjeći jer su naši prostori preko 50 godina bili pod komunističkom upravom (socialističkom upravom), gdje je vladala planska umjesto tržišne ekonomije, te kolektivna umjesto individualne odgovornosti. Neki proizvođači u BiH smatraju da su “Bogom dani” na tržište te da njihovi proizvodi moraju i biće kupljeni, bez obzira koliko bili skuplji od konkurencije iz vana, jer zaBoga oni su to tako isplanirali i to tako mora biti.
Umjesto zaključka:
Bez obzira koliko dugo i mnogo mi govorili o ovoj problematici, i naširoko pisali o uzrocima i posljedicama – činjenica je da je tržište BiH subjektivnog karaktera, da se robe i usluge prodaju i kupuju na osnovu “osjećaja”, uz analizu ideološke, religijske i nacionalne orjentacije ponuđača i potrošača, stihijski, bez racionalizacije postupaka i bez vođenja objektivnim činjenicama i objektivnim temeljima za procjenu i visine cijena (od strane proizvođača) do same vrste proizvoda i shvatanja kako državni sistem funkcioniše od strane potrošača. Naravno, u. svemu tome, velika je “pomoć” vlade i države koji ne vode apsolutno nikakvu ekonomsku politiku, nego vode politiku izrabljivanja i proizvođača i potrošača te analiziraju i traže samo bolje načine kako da od obje strane na tržištu izvuku što je moguće više financijskih sredstava i to stave na raspolaganje sebi kroz budžet. Sama činjenica da je 41% BDP-a BiH 2019 godine “otišlo” na plate i troškove javne uprave govori o tome da uz sve gore pomenuto domaće proizvođače čekaju još teža vremena, a ako se ovaj trend nastavi dalje domaći potrošači će na policama pronalaziti sve manje domaćih proizvoda ili će povećavati kupovinu uvoznih jer će ih jednostavno sebi moći priuštiti za razliku od domaćih.
Last modified: 10/06/2021
