Ja sam lično rođena u Jugoslaviji. Moji roditelji su radili u smjenama i državnim (jer je tad sve bilo državno) firmama. Norma, satnica, godišnji odmori, bolovanja – sve izdefinisano i napisano od A do Ž. Nakon rata i dolaska nekog krnjeg kapitalizma te privatizacije i uvoza nekog postotka radnih odnosa sa Zapada bosanskohercegovački čovjek se još nije asimilirao. Čak ni skoro 30 godina nakon promjene uređenja. Često čujemo kako se spominju neki divni sretni dani iz perioda Tita. To se više odnosi na to što se u tom vremenu ljudima crtalo i određivalo u tančine šta da rade, dok se sad svi moraju da brinu za sebe i izmišljaju svoja pravila. Moji roditelji teško prihvataju da ja radim kad hoću, koliko radim toliko i zarađujem i radim gdje hoću.
Naravno, moj vlastiti idealizam u poslovnom okruženju nailazi na etiketu razmaženosti i naivnosti. No da li sam ja, na primjer, izolovan slučaj?
U ovom vremenu svaki čovjek (polu)kapitalista bi se trebao zapitati jedno jako važno pitanje – da li rad završava nakon radnog vremena ili nakon završenog posla? Ovo pitanje je osnovno pitanje koje se upravo najviše uplelo u cjelosvjetsku sliku rada te kreiralo generaciju koja radi da završi posao i kojoj je rezultat ispred popunjenih normi nametnutih na osnovu prosječne mogućnosti čovjeka – a ne pojedinca.
Najnovija istraživanja su pokazala da mladi ljudi 21 vijeka u čak 42% slučajeva ne poznaju pojam “radnog mjesta” i ne poznaju pojam “odmor” jer email provjeravaju čak i na tom nekom navodnom godišnjem odmoru. Prema prošlogodišnjem Deloitteovom istraživanju provedenom na više od 10.000 milenijalaca iz 36 zemalja, 50 posto ispitanih fleksibilnost je označilo kao važnu pri odabiru poslodavca.
Tako da, uskoro, kroz nekih desetak godina će biti mnogo bitnije šta si uradio od onog standardnog gdje i kad.
Savjetovala bih mladim ljudima da se trude da uče! Da uče kako sebe organizirati, kako raditi, kako biti dosljedni – čisto kad dođe voz zvan TRŽIŠTE RADA 21 vijeka i stane na vašu stanicu da imate kartu za njega. Realni sektor se razvija munjevitom brzinom i ukoliko želimo da opstanemo, rastemo i radimo svi ćemo morati postati jedna mini vrsta poduzetnika. Nema više norme, nema jasno iscrtanog poslovnog dana i uskoro neće više postojati osmosatno radno vrijeme.
Naravno, cijeli ovaj članak se odnosi na realni sektor. Javni sektor sa trenutnim uređenjem može “povući” još generaciju – dvije maksimalno jer ovi prvi iz cijele ove priče koji su sebi slobodu već dozvolili na mnogim poljima i otisnuli se u svijet samostalnosti neće htjeti puniti budžete. A i ne znam šta je inspirativno u toj cijeloj priči oko budžeta?
Last modified: 15/05/2020
